Ponekad, oprostiti nekome može biti teško, posebno ako nas je ta osoba jako povrijedila. No, ono je važno kako bismo mogli krenuti dalje. Ako ne oprostimo, teško je razmišljati o budućnosti u tom odnosu, stalno se vraćamo na pogreške koje je osoba učinila ili na ono što nije učinila, a mi smo to od nje to očekivali. U sebi gomilamo i gradimo veliki grumen ljutnje, tuge, bijesa, razočaranja, a zasigurno i ljubavi. Tko od toga ima koristi? Mi ne sigurno, a sigurno niti ta osoba. Potreban je otvoreni razgovor, ponekad i više njih, ali svakako treba otvoreno i na ne napadajući način reći sve što nas muči.
To možeš napraviti počevši od sebe, kako se osjećaš dok netko (ne)radi/govori to i to te što predlažeš za budućnost.
Na primjer:
- „Jako sam ljuta kad ne pospremiš sve igračke na mjesto zato što soba izgleda neuredno i igračke se mogu izgubiti, a to nikako ne želimo (čak i tebe mogu izgubiti u toj gomili). Htjela bih da me poslušaš kad te zamolim da pospremiš, dobro je kad znamo da su nam igračke na sigurnom, zar ne? Ako trebaš/želiš, pomoći ću ti .“
ili
- „Osjećam se iscrpljeno kad sve kućanske poslove obavljam sama, jednostavno sam preumorna i željela bih da taj teret podijelimo jednako kao što dijelimo ovaj dom. Kako bi nam bilo bolje, hajdemo dogovoriti neki plan čišćenja, a u to možemo uključiti i djecu, sigurno im možemo osmisliti nešto zabavno.“
Takav oblik komunikacije u aktivnom slušanju zovemo JA – porukom! 😊 To je poruka koja je usmjerena na ono kako se „ja“ osjećam, asertivno poručujemo drugoj osobi koje nam ponašanje kod njih smeta, ne napadamo ih koristeći TI – poruke (npr. „Ti nikad ništa ne radiš u ovoj kući.“).
Isto tako, postoje situacije u kojima lakše oprostimo drugima nego sebi. Predbacujemo si za sve pogreške i propuste, za sve ono što smo shvatili da smo trebali drugačije napraviti, a nismo. Ovdje mislim na sve pogreške koje se rade u odgoju. Shvaćaš li da su pogreške neizbježne? Da nitko, pa tako niti ti, nije savršen roditelj.
Važno je, vrlo je važno:
- uvidjeti pogrešku ili propust,
- razmisliti kako je došlo do toga – što je prethodilo, npr. iz kojeg razloga te dijete izbacilo iz takta, jesi li imala težak dan na poslu ili kod kuće, PMS, stresne situacije proteklih dana, svađa s partnerom, prijateljicom i sl.
- kako si se osjećala prije te situacije, za vrijeme i nakon,
- što je dijete činilo,
- što si sve ti činila, o čemu si razmišljala
- bi li i idući put tako napravila, odnosno je li te dijete izbacilo iz takta nekim ponavljajućim ponašanjem (ako da, koje je to, koja je pozadina tog ponašanja)
- kako ćeš idući put u istoj ili sličnoj situaciji – SOS PLAN!
Sve to stavi na papir i bilježi svaku takvu situaciju, vrlo lako ćeš uvidjeti da postoji isti ili sličan obrazac koji se ponavlja kroz situacije u kojima se ponašamo onako kako ne bismo htjeli. Razmisli što je u pozadini – razgovor o tome uvijek pomaže!
Drugi korak je prihvaćanje! Nema ti druge nego prihvatiti da si nešto zeznula, odgovorila na neki način koji nije bio adekvatan niti poželjan, a sasvim sigurno ne pohvalan. Pohvalno je to što to shvaćaš – neki ne shvaćaju niti priznaju. Također, ne mislim da to moraš na sav glas vikati i priznavati drugima ako ne želiš, priznaj sebi i oprosti sama sebi. Oproštaj koji si dajemo je vrlo okrjepljujući, osjećamo se bolje – možemo biti bolja mama svome djetetu ako smo zadovoljne samima sobom, sretnije smo i napunjene energijom. Ako si napravila plan za iduće situacije vjerujem da se osjećaš još bolje, cilj bez plana je samo maštanje kako je netko jednom rekao. Pritom imaj na umu da te korake treba vježbati, ne možemo odjednom naučiti neke nove načine odgovaranja na djetetovo ponašanje, daj si vremena, probaj ispočetka, vidi gdje je zaškripilo pa probaj ponovo s novim i izmijenjenim planom.
Vjerujem da ćeš uspjeti, a ako zaškripi slobodno se javi u komentare ili inbox!
Tvoja Iva
Iva Sambolek, mag. paed.soc.
