Surađuju li djeca kad se počinju ponašati nasilno?

Prije nekoliko mjeseci pisala sam o suradnji te zaključila da djeca uvijek surađuju, bilo poželjnim bilo nepoželjnim ponašanjem. Za one koji su propustili članak, mogu ga pronaći ovdje: http://sretnamama.hr/sto-je-suradnja-i-mislite-li-da-vasa-djeca-suraduju-s-vama/.

Pisala sam uglavnom o manjim problemima s kojima se susreće većina roditelja tijekom odgajanja djece. No, što je s nasiljem u obitelji? Malo tko bi odgovorio na moje gornje pitanje, da djeca surađuju kad se počinju nasilno ponašati prema roditeljima, braći/sestrama, djeci u vrtiću ili u školi ili prema samima sebi. Međutim, ona itekako surađuju, ali na jedan drugačiji način. Dopustite da vas uvedem u malo drugačije shvaćanje suradnje.

Jedna definicija nasilja u obitelji govori kako je to skup ponašanja čiji je cilj kontrola nad drugim osobama upotrebom sile, manipuliranjem i zastrašivanjem. Nasilje uvijek pretpostavlja zloupotrebu moći u odnosima koji se temelje na nejednakostima. Ako malo razmislite, u obitelji postoje određene nejednakosti (roditelji – djeca, starija djeca – mlađa djeca, suprug – supruga), te nije ni najmanje čudno što ponekad dolazi i do nasilja. (više o ovoj temi pročitajte u mom članku na: http://podrzi.me/nasilje-u-obitelji-ljubav-ili-rat/)

Otac koji nije fizički (a moguće da je psihički) nasilan prema djeci, ali je prema njihovoj majci, također predstavlja veliku opasnost za djecu. Čak i kad su roditelji uvjereni da djeca nisu ništa ni čula niti vidjela, možda i nisu, no zasigurno su osjetila i/ili čula. Mnogi nasilnici su u ovoj velikoj zabludi misleći da djeca ništa ne znaju, ništa ne razumiju, premala su. Možda i jesu, zasigurno ne razumiju što se točno i zašto događa, ali osjete da nije sve onako kako bi trebalo biti. Osjete napetost koja nikada zapravo u potpunosti ne nestane. Uvijek je tu. U preplašenom pogledu ili pak u napetom i bijesnom pogledu, trzanju rukom, pokrivanju modrica, drhtavom glasu.

Sad ću vam reći da čak i u takvim destruktivnim okolnostima djeca itekako surađuju s roditeljima. Čitajući knjige Jespera Julla otvorile su mi se nove spoznaje po ovom pitanju te sam shvatila da sam to odavno znala, da je to jednostavno točno iako smo na malo drugačiji način o tome učili.

Pa tako, kod jednog djeteta možemo primijetiti da je počeo oponašati nasilnog roditelja, najčešće oca te da postaje nasilno, grubo i destruktivno, dok drugo dijete može početi oponašati drugog roditelja, najčešće majku, i nasilje počinje usmjeravati prema sebi, odnosno postaje autodestruktivno. Oba, poražavajuće bolna ponašanja za sve uključene. Nije rijetko da kasnije počinju konzumirati sredstva ovisnosti – alkohol i droge kako bi zaboravili svakodnevicu, kako bi se s njom lakše nosili, vrlo rano u adolescenciji neki mladi se počinju promiskuitetno ponašati ne poštujući svoje ni tuđe tijelo i osjećaje, a neka nažalost pokušaju ili počine samoubojstvo. Tu su rane koje sežu toliko duboko, traume s kojima se djeca jednostavno ne znaju nositi, a žele riješiti problem, žele da je sve dobro i da se roditelji vole, da su oni voljeni i prihvaćeni. Patnja koja je započela u djetinjstvu proteže se u odraslost.

Druga krajnost je da takva djeca postanu povučena, mirna, samozatajna, ne žele ulaziti u odnose s drugima, nepovjerljiva su, a ponekad imaju prevelik osjećaj odgovornosti za druge. Prerano su previše brinuli o problemima koje ni odrasli sami ne mogu riješiti. Previše toga je završilo na njihovim leđima.

Što se tiče spola, dječaci su češće ti koji su se identificirali s ocem i postali destruktivni, nasilni prema svima oko sebe, a neminovno i prema sebi, a djevojčice su češće (ne sve) te koje su se identificirale s majkom i postale autodestruktivne.

GDJE JE TU SURADNJA?

Djeca se uvijek nastoje i žele približiti roditeljima, žele prihvatiti i uče po modelu bez puno kritičkog promišljanja u djetinjstvu jer to još ni ne mogu. Promatraju ponašanje roditelja i to počinju primjenjivati, isprobavati. Usklađuju se s roditeljima misleći da je to ponašanje ispravno, vjerujući da su roditelji dobri i da znaju kako se treba ponašati. No, uvijek tu nešto „smrdi“, s vremenom se budi sumnja u djetetu jer vide da jednostavno nema sreće u takvom domu. Da dom ne pruža sigurnost, toplinu i ljubav, a ona se uporno žele uskladiti i surađivati s roditeljem. Misle da moraju biti tiha i dobra kako ih roditelj ne bi istukao, kasnije razvijaju osjećaj manje vrijednosti jer sve što rade najčešće nije dobro, ali oni su kreativni i stalno nešto novo pokušavaju, pokušavaju surađivati u okolnostima koje imaju.

KAKO POMOĆI TAKVOJ DJECI?

Najbolje bi bilo kad bismo prepoznali znakove, rane znakove, nasilja u obitelji i nešto učinili po tom pitanju. Da, ponekad se čini kao da sustav ne reagira, da je trom i spor, ali rekla bih da je daleko gore okrenuti glavu na drugu stranu, ignorirati znakove i ne odgovoriti na sumnju i ne pomoći djetetu koje pati. Čak i kad nam se roditelji čine u redu, ne znamo uzrok djetetove patnje, simptomi mogu biti vidljivi poput modrica, ali i psihički, poput povučenosti, nagle promjene ponašanja i slično.

Pitajte dijete, budite osoba od povjerenja i pomozite mu. Nemojte obećati pomoći, pa ga iznevjeriti i ne napraviti ništa. To je najgore jer tako dijete nauči da nema spasa i da mu nitko ne može pomoći. Izgubi nadu, a onda je sve gotovo.

Iva Zaimović, mag.paed.soc.

Oglas

Komentiraj

komentari